Što je ratna ekonomija?

Za razliku od civilne ekonomije, čiji je cilj povećati blagostanje građana, ratna ekonomija usredotočena je na mobilizaciju nacionalnih resursa za ratne svrhe. Možemo ju zamisliti kao spektar: s jedne strane zemlje poput Bermude, koje nemaju vojsku, a s druge strane države koje se bore za opstanak, poput Ukrajine ili Rusije. Većina država, uključujući one s mirnodopskim vojskama, nalazi se negdje u sredini.

Kako bismo procijenili što Izrael može financijski podnijeti, potrebno je analizirati tri ključne varijable ratne ekonomije: resurse, novac i politički kapital.

Resursi

Ratna ekonomija ovisi o mobilizaciji resursa koji uključuju ljudstvo, vojnu tehnologiju i sirovine.

Na papiru, Izrael ima prednost zbog mlade i rastuće populacije, zahvaljujući visokom natalitetu i useljavanju Židova iz cijelog svijeta. Međutim, nedostatak kvalificirane radne snage ozbiljno ograničava njegovu sposobnost održavanja rata. Glavni razlozi za to su:

1. Blizu pune zaposlenosti – Izraelova ekonomija već je prije rata bila blizu pune zaposlenosti, što znači da svaki mobilizirani rezervist ostavlja prazninu u civilnom sektoru.

2. Oslanjanje na palestinske radnike – Izrael se oslanjao na radnike iz Gaze i Zapadne obale, posebno u građevinskom sektoru. Njihova zabrana ulaska zbog sigurnosnih prijetnji dodatno pogoršava nedostatak radne snage.

3. Uloga ultraortodoksnih zajednica – Oko 13% izraelske populacije čine ultraortodoksni Židovi koji u velikoj mjeri ne služe vojsku i ne sudjeluju u radnoj snazi zbog državnih potpora za proučavanje vjerskih tekstova.

Što se tiče vojnih tehnologija i sirovina, Izrael na prvi pogled djeluje slabije jer ovisi o uvozu. Međutim, uz snažnu tehnološku industriju i pomoć SAD-a, Izrael može pribaviti potrebne resurse s međunarodnih tržišta.

Financijska situacija

Suvremena ekonomija pokazuje da posjedovanje novca nije isto što i mobilizacija resursa. Izrael ima relativno nizak vanjski dug i snažan izvoz, posebice u tehnološkom sektoru, što mu osigurava stabilan dotok deviza. Osim toga, značajna vojna pomoć SAD-a dodatno ublažava financijske pritiske.

Međutim, inflacija i nedostatak radne snage pokazuju da Izrael već sada teško održava trenutnu razinu ratnih operacija. Dodatna mobilizacija radne snage samo bi pogoršala inflaciju i povećala političke troškove.

Politički kapital

Dugoročna održivost rata često ovisi više o političkoj volji nego o resursima ili novcu. Na primjer, iako su SAD imale resurse za nastavak Vijetnamskog rata, politički troškovi, poput rastuće inflacije i nezadovoljstva javnosti, doveli su do povlačenja.

Kako bi Izrael mogao smanjiti političke troškove? Postoji nekoliko opcija, ali sve dolaze s rizicima:

1. Povećanje vojnih plaća – Ovo bi privuklo više ljudi u vojsku, ali bi dodatno povećalo inflaciju.

2. Smanjenje socijalnih izdataka – Ovo bi oslobodilo sredstva, ali bi moglo izazvati nezadovoljstvo građana.

3. Reforme za ultraortodoksne zajednice – Ukidanje povlastica i uključivanje ultraortodoksnih Židova u vojsku moglo bi smanjiti pritisak na ekonomiju, ali bi izazvalo političke sukobe s ovim važnim glasačkim blokom.

Izrael se suočio s teškim odlukama. Gospodarski pritisci jasno pokazuju da nastavak rata nije bio održiv bez daljnje militarizacije ekonomije, što bi izazvalo ozbiljne političke posljedice.

Netanyahuova procjena da je politička cijena nastavka rata prevelika mogla bi objasniti odluku o primirju. S obzirom na nedavne ankete koje pokazuju nisku podršku vladi, odluka o prekidu sukoba može se smatrati nužnim kompromisom.

Rat nije samo pitanje resursa i novca, već i političke volje. Izrael je dosegnuo točku u kojoj su ekonomski i politički troškovi postali nepodnošljivi, prisiljavajući ga na promjenu strategije.